Rana komunikacija je vrijeme u kojem dijete usvaja vještine važne za komuniciranje, a to su komunikacijske funkcije (dijete otkriva zašto komunicirati) i komunikacijske forme (dijete otkriva čime komunicirati). Poklapa se s razdobljem ranog djetinjstva, od rođenja do otprilike 6. godine života.
Iako se isprepliću i često upotrebljavaju kao sinonimi važno je razlikovati komunikaciju od govora i jezika. Komunikacija je temelj za usvajanje jezika i razvoj govora, to je proces razmjene misli, ideja, osjećaja, obavijesti u kojem utječemo na ponašanje druge osobe. Jezik je dogovoren, konvencionalni sustav znakova i pravila, a govor je samo zvučna realizacija jezika. Komunicirati možemo govorom, ali i putem pogleda, dodira, gestama…..
Djeca počinju komunicirati puno ranije nego što razviju govor. Dijete prvo otkriva funkcije komunikacije, a tek onda razvija sredstva kojima će komunicirati. Novorođenče instinktivno plače, ne s namjerom da nekoga dozove. No s vremenom, ukoliko okolina dosljedno reagira na njegov plač, shvaća da može svojim ponašanjem utjecati na promjene u okolini.
Kako je okolina djeteta često orijentirana samo na pojavu govora, rani znakovi teškoća u komunikaciji mogu ostati neprepoznati. Ukoliko roditelji i uoče da dijete nije usmjereno na druge ljude, to objašnjavaju njegovom osobnošću („ne zanima ga, neće, tvrdoglav je…“). Dosadašnja istraživanja pokazala su da je zastoj u komunikacijskom razvoju najčešći neprepoznati uzrok kašnjenja govora i jezika, stoga je važno na vrijeme uočiti moguće teškoće komunikacije i djetetu osigurati pravovremenu intervenciju.
Kako prepoznati odstupanja u komunikacijskom razvoju djeteta?
- Dijete ne uspostavlja kontakt očima ili je on kratkotrajan, odnosno nema združene pažnje (razmjene pogleda između komunikacijskog partnera i objekta zanimanja).
- Često izostaje pokazna gesta kažiprstom te dijete djeluje naglašeno samostalno (umjesto da pokazuje na predmete koje želi ono ih samo dohvaća, a ukoliko to ne može ono postaje razdražljivo).
- Dijete komunicira samo onda kada nešto treba, ne i da podijeli oduševljenje.
- Dijete se uopće ne odaziva na ime ili vrlo nesustavno (jednom će se odazvati, drugi puta neće).
- Ima poteškoća u razumijevanju. Dijete može razumjeti jednostavnije verbalne iskaze kad su unutar poznatog konteksta ili praćeni gestama, ali neće razumjeti što mu govorimo bez kontekstualne potpore.
- Govorni razvoj obično kasni.
- Ako se javi na vrijeme govor je često atipičan: dijete ponavlja riječi bez razumijevanja (npr. umjesto da odgovori na pitanje ono ponavlja zadnju riječ), govori „za sebe“ bez namjere da s nekim komunicira, govori izvan konteksta, „nameće“ teme osobnog interesa te je s njime teško voditi konverzaciju, govor može biti agramatičan.
- Dijete se uglavnom igra samo, ne uvlači druge ljude u svoje aktivnosti, ne donosi predmete samo da ih pokaže drugome, a često izostaje i simbolička igra (igra pretvaranja).
Ukoliko roditelji primijete da njihovo dijete ima teškoća u komunikaciji trebali bi se obratiti logopedu ili edukacijskom rehabilitatoru. U Dječjem vrtiću svako dijete sa sumnjom na teškoće komunikacije uključuje se u program rane intervencije i prije postavljanja dijagnoze čime se nastoje prevenirati veće jezično-govorne teškoće.
Pripremila: Vlatka Vrbić, edukacijski rehabilitator